понедељак, 25. фебруар 2013.

Mojim plavim očima...





U pogledu kriješ taj mrak,

Da ga oteram, nikad mi ne daš,

Primičem ti se, ma koliko da me teraš,


Sa tobom da govorim, rečima ne umem,

Al' u tišini ja tebe razumem,

Ne možeš se odbarniti ćutanjem,


Da nešto te muči i slama,

Primećujem, već godinama,

I znam, nema veze sa nama,


Da nešto boli te jako,

Primetim veoma lako,

Misliš, da dobro si to sakrio...


Da pozeliš samo jednom,

Za trenutak suočila bih se sa tim mrakom,

I tvoje dane obojila svetlom,


Da poželiš, da poveriš mi svoje boli,

Razumela bih  kao neko ko te voli,

Kao neko ko je sa tobom spreman da se bori,


Al' tebi je draža tvoja tama,

Al' ti si od onih koji ne traže put iz svog pakla,

Jer si ti prosto takav,


I kad mi je previše naših mračnih dana,

Kad poželim dalje da nastavim sama,

Bez reči, da odem, ti me ne daš,

Kako me sprečiš ni sama ne znam,


Nešto me navodi opet da ti se predam,

I na trenutak, učini mi se da si srećan,

Da nestala je tvoja tuga,

Godinama verujem, kao i svaka naivna luda....








недеља, 24. фебруар 2013.

Jednom


Noćas tražim tragove,

U srcu prepoznajem stare osećaje,

Bude u meni nemire,


Jednom, počelo je čekanje,

Prepuno čežnje i umirujuće,

Verovanje da jednom desiće se,


Jednom, vreme je stalo,

Svitalo je ,al' nije svanulo,

Jednom, al' dugo je trajalo,


Jednom, vodili su mi snovi,

Dobri i loši predosećaji,

Jednom, prepustih se ljubavi,


Onda, nesto se dogodilo,

I sve se promenilo,

Čekanje me umorilo,


Onda, sve mi je bilo potrebno,

Ničega mi nije bilo dovoljno,

Jer srce više nije volelo,




уторак, 19. фебруар 2013.

Čitaocu...


Dragi Čitaoče,

Prostim jezikom rečeno Ti i ja se ne poznajemo. Ti ne znaš kako se zovem ,koliko imam godina, gde živim i na koji način. Sasvim je sigurno da ja o tebi ne znam baš ništa , osim da neka sličnost postoji između nas čim čitaš ove i ostale redove . Ti si svedok mnogih događaja koji su obeležili moj život , poznanik mnogih ljudi koji su meni važni. Ti si deo jednog sveta koji brižljivo gradim i čuvam već godinama. Ti si slušalac mojih noćnih razgovora. Ako si se nekad zapitao sa kim ih vodim, odgovor na to pitanje ti može delovati malo čudno : ne vodim ih lično ja, već moja duša, nekad govori sa sobom, a nekad sa noćnim dusima. Noćni dusi ? Šta je to? Noćni dusi su, dragi čitaoče, sve one naizgled male , skromne i nebitne žudnje, strepnje i patnje koje žive u svakom čoveku , ali se potiskuju pred '' važnim'' svakodnevnim problemima, ne iznose se na svetlost dana i mnogi ih nazivaju glupostima i slabostima. Sve te male žudnje, strepnje i tihe patnje , koje ne ugledaju svetlost dana, sele se u noć , koja postaje njihovo utočište . Mi, obični ljudi, koji trebaju živeti po danu , ponekad , umorni od kolotečine i sivila koje ona donosi , umorni od drugih ljudi sa kojima opstajemo i živimo , a ponekad ih mrzimo i gadimo ih se , naročito onda kada su previše slični nama , bežimo u noć. A noć , ume biti veoma dobra sluškinja,ali i okrutna gospodarica. Ona nas pušta da sanjamo i maštamo , da koračamo kroz prošlost , kao i kroz budućnost . Pušta nas da budemo slabi i plašljivi onda kad to jesmo, vešto nas ogrne svojim tamnim ogrtačem i zaštiti od radoznalih pogleda. Ali, noć ume biti i jako surova. Sve ono što pokušavamo skriti od svetlosti dana , bilo da je to greh, pakosna misao ili strah ,ona vešto , jednim potezom nevidljive ruke, izvlači na površinu , baca pred nas i tera nas da se suočimo sa lošim delom sebe . Dragi Čitaoče, to je najteže, znaj. Lakše je bilo vazda, priznati da je svet oko nas zao i nepravedan, okrenuti mu leđa ,i živeti sam bez njega. Neprijatno jeste , ali izvodljivo je i ne toliko teško. Ali, kako priznati da sopstveni postupci nisu ispravni, da sopstvene misli su grešne ? Kome onda okrenuti leđa, od koga onda pobeći ? Noć, kao i svaka sila, tera nas ,mimo naše volje ,da jasno vidimo upravo taj deo sebe od koga želimo pobeći. Lako ga skrivamo u neobaveznim dnevnim razgovorima, svakodnevnim obavezama i prividnim problemima. Kad utihnu dnevni glasovi, začuju se oni noćni  i onda je vreme za prave razgovore. Čitaoče, možda ti mrziš noć jer u njoj ne nalaziš sna, pa budan i umoran, pokušavaš je prevariti slušajući moje dijaloge sa njom. Ne krivim te, već te potpuno razumem, jer sam i ja činila isto. Onda, jedne u nizu dugih noći, probudila se u meni želja da upoznam tu noć, porazgovaram sa njom i zaljubila sam se u nju. Željno je iščekujem i radujem joj se. Ako se prepoznaješ u ovim redovima, milo mi je. Ako je drugačije, ne brini,u nekoj drugoj prilici, noć će ti se prikazati u svom punom sjaju i zavolećeš je. Veruj mi, ja sam počastvovana tvojim prisustvom. I, nadam se, da kada počneš da vodiš noćne razgovore, da ćeš bar neki deo njih želeti da podeliš samnom. Slobodno učestvuj u mojima, umešaj se, prekini me, ako misliš da pričam gluposti . Ako si od onih koji i dalje mrze ove sitne sate , na razne načine pokušavaju da ih prekrate, moram ti još nešto reći, ma koliko tužno zvučalo...Uvek, ali uvek, svesno ili ne, žrtva se zaljubi u svog dželata , opčini se njime, i počne se diviti njegovoj snazi i moći da vlada njome. Čudno, ali istinito. 
Dragi Čitaoče, još jednom ti hvala što si tu.
Ostani, a ako poželiš da odeš, ja ti od srca želim srećan put.
Čeka me još jedan običan dan , koji ima svoje ime i svoj broj . 
A ja čekam još jednu ,sasvim novu i neponovljivu noć . 


***Zvezdana prašina***



Saturn - Karmički sudija



Jupiter

Merkur - inteligentni lopov



Mesec- svetlo lutalica

недеља, 17. фебруар 2013.

Jednom sam rekla





Rekla sam...Ne govori, pusti vreme da govori mesto nas,

Rekla sam...Pogrešne reči u pravi čas,

Rekla sam...Sve ono što se ne govori,

Rekla sam...Sve ono što ume da zaboli,

Rekla sam...Sve ono što govori biće koje voli,

Rekla sam...Idi, ako ti je milo, meni je dobro ma kako bilo,

Rekla sam...Sve ono što mi je srce krilo,

Rekla sam...Mnogo toga , veoma lako

Rekla sam...Toliko toga , ne znam ni sama,

Rekla sam...Iz besa , iz običnog inata,

Rekla sam...Samo da bi čuo ,

I govorila ,govorila sam dok nisi otišao,

Zaplakala sam onda kad sam ostala sama,

Zaplakala tada, a plačem i sada






среда, 13. фебруар 2013.

***Lolita***




''Lolita, svetlo mog zivota i oganj mojih prepona. Greh moj, dusa moja. Lo-Li-Ta...''

'' “Dok sam stajao na visokom obronku, nisam se mogao zasititi te muzikalne vibracije, tih eksplozija pojedinačnih krikova s ravnomjernim žamorom u pozadini i tada je postalo jasno da razdirajuće beznađe jeze nije u tome što Lolita nije pored mene, već u tome da njen glas nije dio toga zbora.”


уторак, 12. фебруар 2013.

Mom...



Te noći svirala je tišina,

I sijala neka čudesna tmina,

Te noći bila sam nečim opijena,


U masi nepoznatih lica,

Glasova , smeha i uzvika,

O jedan pogled sam se saplela,


Pomalo čudan , pomalo hladan,

Nekako mračan nekako sjajan,

I, nezaobilazan,


Neko bi rekao sudbina,

Neko bi rekao odluka,

Taj pogled sam zavolela....

Noć tvog rođendana....davno napisano...




Noćas ću ti biti u mislima,

Noćas ću ti biti pred očima,

I, zagrliću te u sitnim satima,


Noćas želim minut tvog ćutanja,

Samo na trenutak da prekineš svoja lutanja,

Onda, kad ponoć bude otkucala,


Ova je noć hladna i varljiva,

Tajnovita i neuhvatljiva,

Plavetna, poput tvog pogleda,


Noćas, vetrovi će duvati drugačije,

Nekako brže, nekako hladnije,

I sve nestvarno postaće stvarnije,


Noćas , ne obaziri se na te nijanse,

I, ne traži da ti ta čuda pojasne,

Igre sudbine su neobjašnjive,


Maglovito i hladno je,

Blizu i daleko je,

Poput tebe, isto je,


Noć je tvog rođendana,

Davno je bilo kad te je sudbina preodredila,

I nenadano meni poslala,


Noć će ova postojati i za bezbroj godina,

Na tebe da podseća,

Noć, tvog rođendana,







среда, 6. фебруар 2013.

Kažu mi II - istinita pesma



********


Kažu mi, sreli su te danas,

Kažu , obuzela te je neka sablast,

Kažu, govorio si o nama,


Kažu mi, a ja čujem tvoj glas,

Kažu mi, a ja vidim tvoj lik,

Svetle oči, pogled koji volim,


Kažu mi, uvek uspravno stojiš,

I veruju da si nesalomiv,

Kažu, ti se ničega ne bojiš,


Kažu, pogled ti je bio blag,

Nimalo odsečan i hladan,

Kažu, dok si govorio o nama,


Kažu mi, da mi želiš dobro,

Iako me odavno ne zoveš svojom,

Iako si mi tek onako rekao zbogom,


Kažu mi, da me vidiš drago bi ti bilo,

Kažu, oprostio se sa sujetom,

I pitaju ko je kriv bio,


Kažu, spominješ me čudno nekako,

Nežno i sa setom,

Iako znaš da pored mene stoji drugi neko,


Kažu mi,a  ne slute koliko smo daleko,

Kažu mi, a ne znaju da me ne bi poznao,

Ti, koji si me stvorio,


Kažu mi, a ja pogled obaram,

I opet pred tobom bitku gubim,

Svoje srce besom punim,


Kažu mi, a ne znaju da često krenem ka tebi,

U onim noćima kad sam iskrena prema sebi,

I na pola puta uvek stanem, ma koliko da boli,


Kažu mi, a svesni nisu da sam neko drugi,

Za tebe osoba nepoznata i potpuno drugačija,

Za tebe, obična strankinja,


Sve što kažu jako boli,

Srce za tobom još gori,

A sudbina mu kriv put kroji...


Kažu mi, dovešće me tebi,

A ja to ne smem da dopustim sebi,

Jer , izgubilo se u ovoj ženi,

Sve ono zbog čega si voleo da te zove njenim...






Kažu mi...



Kažu mi, ostao si isti,

Kao onog sumornog dana,

Kad smo izgovorili zbogom nama,


Kažu mi, da često budan si noću,

Kažu, zavoleo si samoću,

Sličnu tebi, oholu i gordu,



Kažu mi, sretnu te ponekad,

Pozdraviš ih hladno, progovoriš sa njima tek onako,

Sve što kažu, znam da je tako,


Kažu mi, ponekad, tek da si setan,

Zamišljen i u daljinu zagledan,

Kažu mi, da ne znaju jesi li sretan,


Kažu mi, a ja sve to odavno slutim,

Iako , sa tobom već godinama ćutim,

Često ti se u tišini obratim,


Kažu mi, ne spominješ me nikada,

Kažu mi, da za mene ne pitaš nikoga,

Kažu mi, a ne znaju, da mi misli čitaš


Kažu mi, a ja ih ne pitam,

Bolje od njih te znam,

I nikom ne priznajem negde ti se nadam,


Kažu mi, potpuno si stran,

Bez osećaja i hladan,

Kažu mi,a ja znam da ti nisi takav,


Kažu mi, čudan si, nikada mi takav nisi trebao,

Kažu mi,bolje je što si otišao,

Kažu,a ne znaju, da me nikad više nije zabolelo,

Kažu mi nije on za tebe bio,

Puštam da me lažu, jedino si mi ti trebao

Puštam da me lažu, bez tebe je sve besmisleno....








недеља, 3. фебруар 2013.

Eto tako je bilo


Ako ti jave da nema me,

Znaj da lažu te,

Tu sam, samo me videti ne možeš,

Ako ti jave, da otišla sam,

Ti znaj, samo sam zaspala,

Spokojna i srećna,

Ako ti jave , ma ako ti jave, bilo šta,

Znaj, sve je to laž,

Istinu reći ću ti ja...

Noć bila je ta naizgled obična,

Al' donela mi je čudan san,

Ugledah zlatom okovan sokak,

Beše krivudav i strm,

Nemaše početak i kraj,

Lagan bio je moj korak,

Zagazih kroz zlatni sokak,

Ugledah sve ono milo,

Bilo je toga sasvim malo,

Svega nekoliko proleća,

Svega nekoliko osmeha,

Reči i razgovora,

Koje sam volela,

Sve, ostalo je iza tog koraka,

Ništa sa sobom nisam ponela...

****

Korak drugi nisam ni osetila,

Sve dublje u nju sam zalazila,

A sve vreme , mislila sam da sam sanjala,

Večnost me je prigrlila,

Nije bilo tame, ne,

Niti zvukova užasa,

Nije bilo straha,

Nije bilo bola,

Beše onako kako sam odabrala,

Bilo je pregršt boja,

Zlatnih i plavih mora,

Prelepih ,poput zemaljskih zora,

U mojim očima presušiše suze,

Sa mojih  usana nestaše reči grube,

Odjednom, zaboravih ukus tuge,

U daljini, ugledah brodove,

Prelepe, veličanstvene,

I odlučih da se ne probudim,

I odlučih , da otplovim...

Eto...Tako je bilo,

Da znaš, da ne brineš ,

Jer, šta god čuješ ,laž je

Videćeš, ali još ti vreme nije,

Kad bude, kroz san pozvaću te,

Kroz sokak povešću te,

Kao što poveli su mene...

****

Do tada, seti me se uoči praznika,

Onda, kad nisam volela biti sama,

Isto je, ne volim ni sada,

Seti me se uoči novog dana,

Onda, kad mešaju se svetlost i tama,

Dok prepliću se snovi i java,

U sitnim satima, kad nisam volela biti sama,

Isto je, ne volim ni sada...







субота, 2. фебруар 2013.

Rekao si...I, stvarno beše rekao...



Ta zima nije bila kao one pre nje,

Magična i stvorena za snove,

Ta zima, odnela mi je tebe,


Govorio si, sećam se,

Da jednom srešćemo se svi,

Na onom mestu odakle dolaze snovi,


Govorio si, sećam se,

Da ne postoji kraj,

Već samo dubok, spokojan san,


Govorio si, da sećanja su laž,

Da postoje samo onda kad postoji i zaborav,

A, zaborav ne važi za nas,


Govorio si , mnogo toga ,

Ne sećam se, jer nisam zaboravila,

Živim i dalje od toga,


Nisi rekao, ne,

Kako verovati u to sve,

Kako , bez tebe?


Nisi rekao, ne,

Kad i gde srešćemo se,

I da li prepoznaćemo se,

Nisi napomenuo, ali znam,

Da noćima zarobljavaš mi san,

I odnekuda posmatraš svaki moj dan...


Tuđina


Noću, dok sanja ovaj grad,

Hladan i stran,

Srce mi poseti zavičaj,


Lebdim iznad poznatih ulica,

Starih, trošnih kućica,

Medju kojima sam odrasla,


Lebdim iznad  krosnji drveca,

Iznad kestenova i hrastova,

Sećam se beogradskih proleća,


Noću, dok tuđ narod tuđe snove sanja,

Noću, potpuno sam sama,

Al' ni malo usamljena,


Lebdim iznad svog starog kraja,

Nikad prežaljenog, izgubljenog raja,

Koji mirne snove sanja,


Lebdim iznad jedne kuće na kraju grada,

U njoj su mrak i tišina,

Svaka stvar je zaspala,


U njoj, neko noćas spava,

Neko, meni važan,

Neko, koga sam volela,


Tiho, spuštam mu usne na obraz,

Tiho, da ga ne bih probudila,

Tiho, kao kad sam otišla...


Noću, dok tudjina  je nepodnošljiva

Nikad užasnija i surovija,

Noću, posetiš me u snoviđenjima,








уторак, 29. јануар 2013.

Vrisak-ogledalo snova



Trgnuo me iz nemirnog sna,


Užasan zvuk,

Čovečiji glas,


Trgnuo me je iz nemirnog sna,


Glas iz dubine duše,

Plač očajnika,


Trgnuo me je iz nemirnog sna,


Grub ruke stisak,

Očajnički krik,

Ljudski vrisak.

Senke-posvećeno nekome....




Noć lagano teče,

Al' kao da stalo je vreme,

Onog sata kada sam počela da čekam tebe,


Iščezli su zvukovi,

Svet se izgubio u tišini

A ti se kriješ negde u toj tmini



U vazduhu lelujaju senke,

Grozne utvare,

Šapću mi da više doći nećeš

петак, 25. јануар 2013.

Dala bih



Dala bih sve,

Što je moje, i što nije,

Da sada znam gde je,


Poklonila bih i najdraže,

Ono, bez čega se ne može,

Da tamo bolje je no što ovde je,


Ako se pitaš , kako je,

Jutrima isto je,

Kao što bilo je,


Danju, sumorno je,

Noću, hladno je,

Bez tebe teško je,


Dala bih sve,

Što je moje,a i što nije,

Da znam da spokojan je,


Odrekla bih se i najdražeg,

Da mi sada neko kaže,

Da kad dodjem, prepoznaće me,

Zimska balada



Jednom će stati satovi,

U daljini utihnuće glasovi,

Mili i poznati,


Jednom, krenuću,

Lagaću te, da doću ću,

A vratiti se neću,


Ti, ostani u sreći,

Ako te pozovem , ti se ne okreći,

I ne pitaj me kada ćemo se sresti,


Ti, poslušaj vetrove hladne,

Što dolaze iz neke zemlje daleke,

Ledene i severne,


Čućeš tužne stihove,

Potpuno istinite,

Poslednjim rečima ispisane,


Usnila sam vrata od suvoga zlata,

Nek' o tome svedoči ova balada,

O toj noći kad sam kroz njih prošla...


Ti, ne pitaj gde ,

Znaš da vidim sve,

I, bolelo nije


Ti , ne pitaj kako,

Lepršavim korakom,

Svetu rekoh zbogom,


Ti, pitaš se šta će biti,

Evo, lako je,

U očima zasijaće zvezde,

Ruke biće prekrštene,

Telo ogrnuće cveće,

Čak i gore voleću tebe,












субота, 12. јануар 2013.

Zvezdana



Još jedno varljivo veče promicalo je kroz njen život. Boje , tamne i nedoukičive , smenjivale su se na nebeskom svodu. Prelepe. Čudese . Tajnovite. Svaka nijansa budila je po neku uspavanu nadu. Tamo, na istoku sijala je mala, srebrnasta zvezda. I ako visoka , ogrnuta tamnim plaštom noćnog neba, činilo joj se da bi samo jedan pokret ruke i bio dovoljan da je zgrabi i sačuva  za sebe , zauvek. Zauvek- čudno zvuči.
Da uhvati tu malu, srebrnkastu zvezdu ,šta bi učinila sa njom? Da li bi je čuvala , poput najvećeg bogatstva ,skrivenu daleko od očiju alavoga sveta koji bi je pokušao ukrasti? Ili, bi je ponosno stavila na čelo, poput ukrasa, poput oredena i bez imalo straha pokazala svima? Ni sama nije znala. U njenim dubokim očima, boje ponoćnog neba , skrivala se istina. Nedokučiva, mračna i željna oslobodjenja. Želela je medju svet , medju ljude. Vazduh koji je udisala ,postao je težak, gust , oduzimao joj je dah i postao joj je mučan. Mirisao je na smog, trulež i kraj. Udisala ga je duboko , zadržavala u svojim grudima. Ridala je. Jecala. Ali, istini nije dala izaći na videlo. U njenim, dubokim, ponoćnim očima krila se ta istina , koja je želela pobeći, najlakšim putem, skotrljati se niz njene obraze.
Varljivo veče počelo je bivati sve tamnije , počelo se pretvarati u noć. Tihu, hladnu i za nju beskrajnu. Mala, srebrnsasta zvezda na istoku , sijala je raskošnim sjajem , svojim očima gledala je pravo u nju.
Balkon. Star, oronuo, polukružan. Pod njim, nije bilo nikoga. Pod njim nisu se recitovali ljubavni soneti, na njemu nije se češljala neka lepa , renesansna dama , bojažljiva poput srne. Na njemu ,stala je ona. Zvaćemo je Zvezdana. Ne znam da li joj je tako bilo ime. Ali, te čudesne , varljive noći,ona potpuno sama , bez glasa razgovarala je sa srebrnastom zvezdom na istoku. Sve joj je rekla. Priznala. Jecala je. Ridala. I kako to uvek bude , istina je ,u potocima izašla na videlo. Njeni obrazi behu crveni , išamarani. Istina, boli. Zadaje najokrutniji udarac , poniženje. Nije želela priznati. Samoća je tiho obuzimala njen duh i telo.

Reći....Gde su nestale sve one reči?

Nežnost...Tako sladunjava ...Gde je ?

Telo joj je drhtalo, obrazi su bivali sve crveniji , istina je tekla u potocima , rekama , udarala ju je besumučno , kidala joj srce i povređivala telo, ali ona se nije predavala.

Godinama već. Ali, jedna varljiva ,tajanstvena noć , prikaza joj stvarnost onakvom kakva nije.
Srebrna zvezda na istoku ,učini joj se bliskom. Sve reči , obećanja, poljupce telo je odbacilo, poput kučke koja bezdušno odbacuje svoje male. Sve se stopilo sa noćnim vetrom, surovom istinom i nebom. Nebom koje je bilo blizu. Mala srebrnasta zvezda počeše sijati demonskim sjajem. Negde, u dnu starog ,oronulog balkona Memfisto se smejao zlobno. Kao i uvek, kada nas prevari slatkim obećanjima o večnom trajanju. O bezgraničnosti . O sreći, varljivoj prijateljici noći. Bio je zadovoljan . Poturivši lažno zlato, dobio je pravo. Kao i uvek, jer je to Memfisto. Uvek dobije ono što želi , jer ovaj svet pripada njemu, ali ne i on ovom svetu. O tome neki drugi put...
Počela je pružati svoje ruke. Bledunjave, tanke i koščate. Hladne . Tvrde. Prema istoku. Prema , sada velikoj ,poput sunca , šljaštavoj srebrnastoj zvezdi. Želji i čežnji. Tihoj patnji. Uvelo cveće odjednom je oživelo. Mirisalo je i cvetalo. U nemoj noći , hladnoj i dugoj, začuo se cvrkut ptica. Memfisto, i dalje se smejao u uglu oronulog balkona. Još malo, ova igra će biti gotova.
Nečujeno , prišunjao se Zvezdani. No, to joj nije bilo ime, kao što rekoh . Ali, on ju je tako nazvao. On ,koga je volela.
Srebrnasta zvezda na istoku bivala je sve bliža . Memfisto,. nežno spusti svoju šaku na Zvezdanino rame.
''Volim te '' reče.
'' Hoćeš li samnom ostati zauvek?'' pitao je.
Zvezdana, nema od čuda , znala je da sve što želiš možeš ostvariti . On je bio tu. Ljubav je pobedila. Njena zvezda ,konačno je zasijala, i bila je , da ne verujete srećna.
'' Eno je ! Gore, na vrh neba ! Sija! Vidim je! '' vrištala .
Želje su ostvarene , vidi ih , ide ka njima.
''Još samo malo... Još samo korak i tvoja je, zauvek! '' šapnuo joj je neki sladunjavi glas koji je podsetio na njegov.
Nežan dodir na ramenu dao joj je snagu. žmarci su joj obuzeli telo, bio je to poznat dodir. Njegov.
Srebrnasta zvezda, obasjala je čitavo nebo . Balkon. Neko bi rekao, svanulo je. Jedino , Memfisto je ostao ogrnut mrakom  u skrivenom uglu.
'' Hajde , Zvezdana. Još samo malo , malo i uhvatićeš svoju zvezdu'' šapnuo joj je sladunjavo.
Pružala je svoje ruke, visoko ka srebrnastoj zvezdi. Osetila je miris proleća , lipa. Uvelo cveće koje je oživelo , mirisalo je poput rajskog voća.
Opijena , spustila je ruke na ogradu oronulog balkona, osetivši kako je njena želja nosi, odvaja od tla, poletela je prema svojoj zvezdi.

Tup udarac probudio je susede. Telo, beživotno ležalo je na pločniku. Susedi, uznemireni okupiše se oko strašnog prizora gurkajući se i pogledavajući jedni druge. 
Sa vremena na vreme pogledali bi balkon , star i oronuo . Često je stajala na njemu, prisećali su se.
'' Dobra je bila, mirna i tiha. Mislim da je malo skrenula, ponekad bi noću, sama na balkonu govorila sa sobom'' reče jedan od suseda isledniku.
'' Znala je stajati satima zagledana u nebo'' reče drugi.
'' Šteta , mlada je bila'' nadovezala se starija žena .
'' Da li je imala familije, nekoga? Šta će biti sa stanom, imali potomke? '' upitao je debljuškasti , srednovečni čovek .
....Bilo je to u febrauru neke godine. Zvezdanu su ,zaboravili. I njeno beživotno telo na pločniku, i oronuli balkon . Ali, po nečemu drugom , zapamtili su taj februar. Prvi put , u njihovim životima, u februaru , snežnom i hladnom, procvetala je lipa u ulici u kojoj su stanovali . I danas, oni koji su u njoj ostali često se prisete samoubistva neke manite devojke, tek onako ga spomenu, ali dugo se čude i prisećaju mirisu lipovog cveta koji su tog jutra osetili. Golih grana, koje su ozelenele kao da je proleće. Čudo, bilo je to čudo!
Memfisto, ogrnut dnevnom tamom, jer on uvek nađe mračni kutak u kome će se skriti, zadovoljno je trljao ruke , sedeći ispod lipe koja je procvetala te zime.

петак, 11. јануар 2013.

Женски ликови у драми ''Краљ Бетјанове '' Ивана Цанкарa




У драми Краљ Бетајнове срећемо три женска лика , три носиоца различитих идеја.
Францку, кћер једног од главних јунака Кантора, Нину његову братаницу и Хану , Канторову жену.
Францка и Нина су ,осим крвним сродством у овој драми, повезане и љубавним троуглом : Макс, један од главних јунака, је заљубљен у Францку која је заручена ,а Нина је заљубљена у њега .
Францка и Хана у овој драми представљају страхове и слутње. Посебно Францка, која отворено и сасвим реално исказује своје страхове. У другом чину, када говори са Францом , својим заручником отворено му каже да му ништа не може дати осим страха и жалости , јер ништа друго нема. Францкин лик је представљен као лик реалне особе, која чврсто стоји на земљи , жудећи , попут сваког људског бића за срећом. Францкини страхови и слутње су сасвим реални и извесни.
Нина, Канторова братаница, представљена је као помало иреална и недефинисина. Она је носилац идеје чежње у овој драми. Заљубљена је у Макса, искрено га воли, спецефичном врстом спиритуалне љубави . Приказана , како стоји на прозору ,обасјана месечином , чекајући Макса да се појави. Нина је јунакиња ноћи, она сања , буди се, у сновима је прогони очева смрт ,за коју је крив нико други него њен стриц Кантор. Нинина судбина је запечаћена : Кантор је одлучио да је пошаље у манастир. У први мах може се претпоставити да је стриц одлучио да је пошаље у манастир , јер сања злочин за који је он одговоран. Ипак, у Нином лику се обједињују фаталност и зла коб , и само је питање тренутка када ће се то манифестовати на друге. Сама чињеница да је она предодређена да се замонаши , да буде лишена улоге жене и мајке , наговештава фаталност њеног лика. Она је трагична јунакиња , која мора отићи далеко од Бетјанове како је не би својом кармом уништила. Она потпада под власт неких виших, мрачних сила, називају је болесном , слути Максову смрт о чему и говори Францки ноћ пред одлазак у манастир. Њен лик наговештава проклетство Бетјанове, све лоше догађаје који ће задесити овај дом и људе у њему. Она чезне: за Максом и за својим личним миром. У Максу види свог спаситеља , види прекретницу , некога ко ће стати на пут Канторовим злоделима и прекинути проклетство.
У трећем чину драме Краљ Бетјанове клупко се размотава, Кантор убија Макса, и страхови Францкини постају јасно исказани, она жели отићи и о томе говори свом оцу. Она је носилац врлине,али њен страх надјачава њену врлину. И ако је реалније приказана него Нина , она је уплашено и слабо биће , које се препустило вртлогу судбине. Она остаје у Бетјановој, у дому свога оца, прећутно се мири са тиме да је он убио Макса . Она , против своје воље остаје у свету кога се гади, и постаје његов део , захваљујући своме страху.
У завршном чину , сам Кантор говори да '' ко има шта да ми пребаци , нека говори и нек се не куцне самном ''...У овој реченици садржана је судбина Канторове жене и кћери, Хане и Францке. Обе, и ако не подржавају Канторов систем вредности, повинују му се и постају део његовог света . Кантор је макијевелистички јунак, обасјан негативним сјајем. Ипак, ако је за утеху, Канторови противници које безпуркулузно уништава нису бољи од њега ,нити довољно јаки да му се супроставе . Хана , осуђује убиство Макса, не дозвољава оцу убици да додирује њихова два сина у једном тренутку, и кућу назива проклетом. Разлику у њеном гледишту видимо , ако упоредимо причу о радниковој жени из другог и из трећег чина. У другом чину , Хана говори мужу да разговара са том женом , јер неће она увек да је тера. Она је Канторова сенка и пратиља , слуга злог господара . У трећем чину, њен лик се другачије развија,јер она понавља речи радникове жене '' ...проклет био ти и твоја кућа...''. Ханин лик није довољно развијен, већ на крају драме ,она се враћа у своје првобитно стање , наставља да послужује Канторове госте и да буде симбол мучења и трпљења. Францка, остаје у дому свога оца , и поред све жеље да се супротстави злу ,она из својих страхова му се поклања. Канторови противници су слабији од њега ,а савезници како слабији, тако и покварени ,поткупљиви и  лоши. Једино, Нина носи у себи снагу и судбину особе које би могла уништити Кантора. У Нинином лику садржана је судбина Кантора. Кроз њене снове антипицира се зло које ће задесити Бетјанову, кроз њену личну несрећу осликава се несрећа сваког лика појединачно. Њеним одласком у манастир, далеко од Бетјанове, ствари се привидно враћају у нормално стање , Кантор наставља да суверено влада светом око себе , јер нема више противника који ће га плашити и против кога не познаје оружије којим би се борио. Нина у сваком смислу одудара од света око себе , представљена је као више, изабрано биће, коју лоша судбина није претворила у негативну јунакињу жедну крви и освете . Она се плаши , као и Францка , али њени страхови нису усмерени ка људима и догађајима око себе , већ ка оностраном ,из кога долазе поруке упућене злочинцима , које она преноси.
Женски ликови у драми Краљ Бетјанове , може се слободно рећи, нису довољно окарактерисани , већ доприносе потпунијој карактеризацији главних ликова Макса и Кантора. Ипак, и ако наизглед носе споредне улоге, ове јунакиње су носиоци важних порука и симбола ове драме. Кроз њих, читајући дело схватамо трагедију оних који трпе, и оних који владају . Све што се ''трпи'' прераста у тиранију ,а сви који ''трпе'' постају робови. Наизглед , први су у надређеном,а други у подређеном положају,а заправо и једни и други су несрећни и беспомоћни да се изборе против себе самих.